• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size


DJECA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU I INVALIDITETOM

I ONI IMAJU PRAVO NA DOSTOJANSTVEN ŽIVOT

Vrijeme je da podržimo hrabre roditelje i njihovu djecu, kao i odrasle ljude, kojima nitko ne želi dati priliku za sretniji život, krajnje je vrijeme da ih prestanemo gledati očima punih predrasuda.

E-mail Ispis PDF

I u ovom tjednu, prepunom zanimljivih događaja za svekoliko pučanstvo, dok naša Vlada besramno kupuje vozila vrijedna 265,5 milijuna kuna, a Zdravko Mamić izvodi svoju predstavu za mase, čini mi se da je zaista cirkus došao u grad. A mi uporno kupujemo ulaznice.

U istom tom tjednu divili smo se i izboru novoga pape, koji je zaista ostavio lijep prvi dojam, a samo vrijeme će pokazati jesu li to bile samo lijepe geste ili riječi koje će se zaista provesti u djela. Većina se nada velikim djelima.

Preusmjeravanje pažnje s onog bitnog, opet je uspjelo. Lijepi kostimi, specijalni efekti i pljesak na kraju nisu izostali. No sigurna sam da ovaj tjedan nije bio tako senzacionalan roditeljima djece s poteškoćama u razvoju i invaliditetom. Oni već dugo nemaju osmijeh na licu. Umjesto novih vozila, oni vode svakodnevnu višegodišnju borbu za ortopedska pomagala, za integraciju svoje djece, za financijsku pomoć i prihvaćanje. Umjesto velikih gesti, njima ostaje samo veliko nerazumijevanje, hladnog i bezosjećajnog društva u kojem živimo.

KRŠENJE TEMELJNIH PRAVA DJETETA

Javnosti je vjerojatno manje poznato da je djeci s poteškoćama u razvoju ili invaliditetom, koja borave u školama ili drugim institucijama, uskraćeno pravo na stopostotnu invalidninu, koja je i ovako vrlo niska. Ta djeca imaju pravo na samo pedeset posto invalidnine, što iznosi 625,00 kuna. Budući da je i Hrvatska potpisnica UN - ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja zastupa jednakost sve djece, tim se zakonom krše temeljna prava djeteta - pravo na obrazovanje i pravo na jednakost.

Roditelji i Udruge ističu, kako su ukinuta financijska sredstva za osnovne djelatnosti Udruga, zbog čega će djeca, pogotovo u manjim sredinama, izgubiti mogućnosti korištenja usluga logopeda, terapeuta, psihologa ili drugih stručnjaka. Takva situacija vodi u izolaciju, u život unutar četiri zida, a time, u još veću diskriminaciju.

Satnica roditelja koji imaju status njegovatelja, sramotna je i iznosi 3,60 kuna. Roditeljima se poručuje da svoju djecu daju u institucije, umjesto da se takvoj djeci omogući što ljepše i sretnije djetinjstvo, u krugu obitelji i onih koji ih vole i podržavaju.

Također, od 1. siječnja ove godine, uveden je i PDV od pet posto na ortopedska pomagala.

IGNORIRANJE - TAKTIKA VLADAJUĆIH

Ako naši vladajući nešto dobro znaju, onda je to svakako ignorirati probleme, ignorirati one najugroženije i njihove zahtjeve.

Roditelji, kao i brojne Udruge vezane uz osobe s invaliditetom i poteškoćama u razvoju, već nekoliko godina ističu svoje zahtjeve, na koje se Ministarstva uporno oglušuju. Vjerojatno su previše zaposleni svojim velikim problemima, kao npr. tko će se ugurati u Europski parlament, tko bolje govori engleski, a tko ne, prebacivanjem loptice odgovornosti s jednih na druge, kupovinom vozila i slično.

Njihova borba za povećanja prava njihove djece traje već dugo. Već su 14. prosinca prošle godine, na prosvjedima u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, izrazili svoje veliko nezadovoljstvo vođenjem pogrešne politike, prema osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju. Njemu je tada bila nazočna i ministrica Milanka Opačić, kojoj su već tada uručeni zahtjevi. Krajem siječnja, održan je i drugi sastanak na kojem su roditelji i predstavnici Udruga, dodatno upoznali ministarstva sa svojim problemima i tražili od istih da se očituju na njihove zahtjeve.

Navode da su na zahtjev proslijedili i dodatni dopis o svim prijedlozima izmjene Pravilnika kojim se ostvaruju određena pomagala za djecu s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Budući da nikada nisu dobili bilo kakve odgovore i da ih se konstantno ignorira, organizirali su prosvjede u većim gradovima, i uputili otvoreno pismo premijeru Zoranu Milanoviću, u kojem traže ostavke ministrice Milanke Opačić, ministra Rajka Ostojića i ministra Željka Jovanovića.

Ogorčeni i tužni, ljuti i potpuno razočarani količinom nerazumijevanja i neosjetljivosti na potrebe onih koji si jednostavno ne mogu pomoći sami.

ŠTO KAŽU PROZVANI?

Ministarstvo socijalne politike i mladih, govori kako se tu radi o nesporazumu u komunikaciji vezanoj za zahtjeve roditelja. Kažu da je u tijeku i priprema novog Zakona o socijalnoj skrbi, koji će uzeti u obzir zahtjeve roditelja i predviđa određene promjene. Kažu da će pravo na punu invalidninu i za djecu s poteškoćama, koja borave u školi više od četiri sata, osigurati iz sredstava za sljedeću godinu. Preostaje li im opet samo čekanje?

Izgovori i opravdanja su svakodnevna situacija u našoj državi. Diskriminacija, koja je itekako prisutna na svakom koraku, postaje sve gora. Djeca kojoj zaista treba pomoć svih nas, a posebno onih koji su zaduženi za njih, koji imaju utjecaj, moć i novac, postala su marginalci koji klečeći mole za pomoć, jednakost, podršku i razumijevanje.

PRUŽIMO IM RUKU PRIJATELJSTVA

Postoje brojni primjeri gradova u kojima postoje Udruge koje su pronašle odlična rješenja podrške, pomoći i integracije osoba s poteškoćama u razvoju i invaliditetom. Jedan od iznimno pozitivnih i hvalevrijednih primjera je Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom u Koprivnici, u sklopu koje djeluju Klub Latica i Igraonica Dodir . Entuzijasti koji su se okupili oko cilja pružanja pomoći, podrške, prihvaćanja i razumijevanja onih kojima je to zaista potrebno. Udruga danas broji 110 aktivnih članova, tj. obitelji, koji koriste usluge Udruge. Klub Latica okuplja osobe starije od 21 godine, koji unutar Kluba mogu sudjelovati u sportskim aktivnostima, kreativnim radionicama, radionicama samozastupanja i mobilnom timu. Igraonica Dodir okuplja djecu s teškoćama u razvoju, čija je osnovna aktivnost pomoć djeci od 3 do 7 godina, tj. predškolskoj djeci. Cilj projekta je lakša integracija djece u užu i širu društvenu sredinu, bolja integracija u redovan odgojno-obrazovni sustav te napredak na svim područjima: senzomotorike, motorike, komunikacije i govora, spoznaje i socijalizacije. Naglasak se posebno stavlja na osnaživanje djetetovih jačih strana, s ciljem jačanja samopouzdanja djeteta. Time se automatski hrabre, podržavaju i jačaju njihovi roditelji.

Želja i cilj Udruge je upoznati javnost s osobama s mentalnom retardacijom, približiti im njihove teškoće, ali i mogućnosti, te im omogućiti da kroz različite aktivnosti ravnopravno sudjeluju u životu zajednice, obogaćujući svoje živote kvalitetnim i zanimljivim sadržajima, gdje će istaknuti svoje sposobnosti

Ovo je samo jedan od niza primjera Udruga kojih je u Hrvatskoj sve veći broj. Često puta uz minimalnu financijsku podršku, rade i trude se zaista mnogo.

Takve Udruge, tj. ljudi koji ih pokreću i rade u njima, pozitivan su primjer prihvaćanja različitosti bez predrasuda, jačanja zajedništva sa svim osobama, bez obzira na njihove fizičke ili mentalne sposobnosti. To su osobe koje mijenjaju društvo, svojim kvalitetnim radom i velikim zalaganjem. Gradovi koji to potiču i financijski potpomažu, postaju bolje i kvalitetnije zajednice, neopterećene stereotipima, spremne zaista pružiti onu toplu ruku prijateljstva i bliskosti, onima kojima je to zaista potrebno.

Gradovi koji nemaju senzibiliteta za ovakve Udruge, izoliraju takvu djecu i odrasle osobe i čine njihove živote još tužnijima. Sigurna sam da bi se i u našem gradu Bjelovaru, uz podršku nadležnih, uz malo više osjećaja i funkcionalnog razmišljanja, mogli organizirati mnogi kvalitetni i pozitivni sadržaji, kojima bi se obogatili i uljepšali mnogi životi djece i odraslih . Oni to svakako zaslužuju. Bio bi to možda samo mali korak za sve nas, ali jako velik za njih.

DRUGAČIJI – ALI NIKAKO MANJE VRIJEDNI

Djeca s autizmom ili nekim drugim poremećajem, još uvijek se izoliraju umjesto da se integriraju, šalje ih se u institucije, često puta i na psihijatrijske odjele. U cijeloj Hrvatskoj postoji samo jedan Centar za autizam koji se nalazi u Zagrebu i neke manje podružnice koje jedva uspijevaju egzistirati zbog nedostatka financijskih sredstava. Svaka čast velikoj nedavnoj akciji, gdje su sakupljeni novci za osnivanje stambenih zajednica za autiste. O autizmu, kao i o mnogim drugim poremećajima, zna se vrlo malo. Roditelji djece sa cerebralnom paralizom, godinama se bore da se njihovoj djeci omogući neki oblik socijalizacije. Još uvijek, velika većina vrtića, ne želi primiti autistično dijete.

Veliki broj djece, kao i odraslih, osobe s poteškoćama u razvoju kao i osobe s invaliditetom, još uvijek promatraju sa žaljenjem, čuđenjem, nerijetko i zgražanjem. Oni ne trebaju naše žaljenje, već podršku, oni ne trebaju čuđenje, trebaju osjećaj ravnopravnosti i naše prijateljstvo.

O njima se šuti, o njima se ne priča mnogo, to je još uvijek tema koja se izbjegava, a takva djeca i ljudi, uz sve svoje borbe, mukotrpne dane i noći, stigmatizirani su i izopćeni iz zajednice. Njihov život, kao i život njihovih hrabrih roditelja, zaslužuje više podrške, zaslužuje pomoć i razumijevanje. Kada ćemo pružiti ruku, približiti ih sebi i prestati ih odgurivati? Tko su oni koji donose zaključke o tome što je normalno a što nije, što je više vrijedno, a što manje? U kakvom društvu živimo kada se licemjerno pozivamo na jednakost svih, dok slušamo parole o ravnopravnosti, a konstantno padamo u praksi života?

Vrijeme je da podržimo hrabre roditelje i njihovu djecu, kao i odrasle ljude, kojima nitko ne želi dati priliku za sretniji život, krajnje je vrijeme da ih prestanemo gledati očima punih predrasuda.

Jer… svaki život jednako vrijedi.

Ažurirano ( Srijeda, 20 Ožujak 2013 21:22 )  

Video dana